-Smisao svoga postojanja moraš pronaći sam, reče dragi Bog kad svori Čovjeka.
I veselje moraš pronaći sam.
I to za svaki dan.
Jer, Čovjek bez veselja ne može živjeti, doda dragi Bog i ode za svojim božanskim poslovima.
&
A Čovjek ostade.
Dobio život.
I sa njim tijelo.
A gdje da sad nađe veselje?
I taj,...kako ono reče dragi Bog, taj smisao svoga postojanja.
&
Oprosti mi, Bože, ...kraj tolikog posla, nemam ja vremena tražiti ni veselje, ni taj tvoj smisao, reče Čovjek i ode pokositi livadu.
&
To jedan dan.
Drugi dan trebalo orati.
Treći dan raspali Čovjek u vinograd.
E ondje tek ima posla da ni po noći iz njega ne izlaziš, pomisli Čovjek i pruži korak da što prije dođe u vinograd i više posla u njemu napravi.
&
Dok kosio, Čovjek pjevušio.
Dok orao, Čovjek fućkao.
Dok radio u vinogradu, pjevao iz sveg glasa.
&
Sve tako radila i Čovjekova Žena.
Ona radila više pri kući pa njeni poslovi bili nešto lakši,al' im se kraja vidjelo nije.
Srećom, bila to vesela i raspjevana Žena, pa joj ništa teško bilo nije.
No, ni ona od silnog posla nije imala vremena tražiti ni veselja ni tog životnog smisla o kojem je dragi Bog govorio.
&
Kad bi Sunce prevalilo glavninu neba i počelo se spremati na počinak, Žena sve češće pogledavala na putić kojim je davno jutros otišao njen muž.
-Siroti moj, sigurno se i danas umorio i preumorio,mislila ona miješajući na peći njegovo najomiljenije jelo.
&
Za večerom razgovarali.
Lijepo i prelijepo.
Jer se krasno slagali i jako voljeli.
Tako se jedno veče sjetiše onog veselja i smisla o kojima pričao dragi Bog.
-Mi nemamo vremena to tražiti, reče Čovjek.
-Ma i ne trebamo, doda njegova Žena.
To je za fine ljude.
-I ja tako mislim, složi se Čovjek.
Pa što bismo jeli mi i naša djeca kad bismo nas dvoje po cijele dane tražili veselje i taj, kako je ono rekao dragi Bog.....
-Smisao, nadopuni ga Žena.
-Ma da; smisao.
&
Nakon fine večere otišli i njih dvoje na počinak, željni odmora, ali i jedan drugoga.
&
A fini ljudi živjeli u gradu.
Oni imali vremena pa tražili smisao i veselje.
Svaki dan.
Ne nađoše prvi dan, pa se naljutiše.
-Toga sigurno ni nema, reče jedan.
Naravno da nema
-Po cijeli dan brišem prašinu po stanu i baš pazim, u svaki kut tri puta pogledam ne bih li našla smisao, ili makar veselje, ali nema ni jednog ni drugog.
-Ja sam tražila po svim gradskim trgovinama, dodaje druga.
Nema ih ni tamo.
Prevrnula sam svaku krpicu što se prodaje, odigla sveki komad nakita, zavirila u svaku torbu na policama.
Smisla i veselja nigdje, nezadovoljno i ljuto doda druga žena.
- Ma ljudi, to je prevara, ljuto će jedan Čovjek.
Ja sjedim danima u ovom kafiću i čekam .
Nitko mi neopažen ne može proći.
No, dočekao nisam.
Ni smisla.
Ni veselja.
&
Ali, svi ovi ljudi iz grada našli nešto drugo:
dobrog nezadovoljstva.
Jer, novci samo odilazili.
I u trgovinama, i u kafićima, i na svakom mjestu gdje su tražili i čekali ono o čemu je dragi Bog pričao.
I ja mislim da smo prevareni.
I ja.
I ja.
i mnogo njih.
Ljudi, Bog nas je prevario, zaori po svim gradskim ulicama.
Veselje ne postoji.
Ni smisao.
Taaaaaako je, povikaše svi iz trgovina, iz kafića, sa prozora malih gradskih stanova i, svi iz tramvaja.....,
svi ispod semafora , svak iz svog automobila i odsvakud gdje su ljudi žurili i gurali jedan drugog.
Dreka bila tolika da se čula do neba.
&
-Nisam vas prevario, reče sa Neba dragi Bog.
Ali tražite na krivim mjestima, reče dragi Bog i opet ode za svojim božanskim poslovima.