-Što hoćeš?, reče dragi Bog, sažalivši se na očajnog Čovjeka.
-Izgubio sam ugled.
A bez njega mi nema života.
Ni kruha.
Ni meni.
Ni mojima.
-Pa kako si ga izgubio?
-Pa ne znam.
Ni kako, ni gdje.
Zato te i molim za pomoć.
Ti si najviši.
Samo Ti s Neba možeš vidjeti gdje mi je ugled.
A ako ga ni Ti ne nađeš, meni života nema.
Raditi znam.
I hoću.
I mogu.
Al’ otkad sam izgubio ugled, nitko mi posla ne daje.
&
-Dobro, reče dragi Bog.
Idem odmah pogledati.
Gledao Bog jedan dan, ugleda nema.
Pa, pogledat ću još sutra, za dana, reče Bog sam sebi.
-Žao mi je,reče trećeg dana dragi Bog Čovjeku.
Nisam ni danas pronašao Tvoj ugled.
&
Što ću sad?, zavapi Čovjek.
&
-Ne očajavaj odmah, reče Bog.
Sjedi, smiri se, sjeti se gdje si radio.
Tamo prvo treba tražiti, reče Bog.
Je l’ se sjećaš što si radio?
Kod koga?
-Sjećam se!
Svakog se posla dobro sjećam.
Radio sam kod jednog čovjeka iz obližnjeg sela.
-Pa jesi li mu dobro obavio posao?, upita dragi Bog.
-Jesam, jesam, pobrza Čovjek bez ugleda.
-Pa onda nisi kod njega izgubio ugled.
Tamo ga ne trebamo ni tražiti.
Gdje si dalje radio?
-Radio sam kod njegovog susjeda
- Pa jesi kod susjeda posao pošteno obavio?
-Pa jesam.
Skoro.
-Kako “skoro”?, upita dragi Bog.
-Pravio sam mu ogradu.
Dao mi novce za jaču žicu, a ja kupio slabiju.
-Eto, tu smo, reče Bog.
Tu si izgubio ugled.Tu ga treba i tražiti!
-Ma nisam, dragi Bože!
Žica k’o žica!, pobrza Čovjek.
Ogradiš s jednom, ogradiš i s drugom.
Glavno da kokoš ne može proći.
-Pa je l’ ti ostalo novaca nakon što si kupio tanju žicu.
-Pa,ovaj,ostalo.
Al’ nešto malo.
-Pa jesi mu vratio to malo.
-Ma mislio sam, al’ poslije zaboravio.
No, ograda je dobra, i čvrsta, posao sam dobro obavio i tu sigurno ugled nisam izgubio.
Sto posto!, reče Čovjek sigurnim glasom.
&
-Pa tako možemo do sutra, reče dragi Bog već pomalo ljuto.
Mislim da ćeš Ti najbolje znati gdje si to izgubio svoj ugled.
Gdje si zadnje radio, reče Bog !
&
-Kod jedne stare žene, prisjeti se Čovjek.
Vrlo brzo.
&
A jesi kod nje pošteno radio?, upita Bog, ni sam više ne znajući zašto se, kraj tolikih božanskih poslova još sa ovim zamlaćuje.
&
-Pa jesam, reče Čovjek nesigurno.
-Zašto onda kažeš”pa”?
I zašto si tako nesiguran?,upita Bog.
&
-Ukrao sam joj lojtre.
-Šta pričaš to, Čovječe?
Ukrao si lojtre?
Svojoj mušteriji.
Staroj ženi, uzvikao se dragi Bog u nevjerici.
-Ne ljuti se ,Bože, i ne viči na mene.
Nije to grijeh.
Ja nemam lojtre,a žena je stara i na njih se ne može popeti ni da žarulju zamjeni.
&
-A moj, Čovječe, moj Čovječe!
NEĆEŠ TI UGLEDA VIŠE NAĆI NI DO KRAJA SVOGA ŽIVOTA!
I ja se za svakog trudim i dangubim, reče dragi Bog i ljuto ode niz Nebo.