Jedan bogataški sin poželio biti slikar.
-Ovo ću, reče odlučno, gledajući sliku barke usidrene uz obalu.
-To je ulje na platnu, reče Bogataš i odmah kupi za sina, ne jednu, nego deset platnenih podloga i nekoliko kompleta uljanih boja.
&
Nek se nađe Malom, kad ga već dotakla ta slikarska Muza.
&
Nabrzo Mali, u stvaralačkom zanosu iscrtao sva platna.
Prvo nacrtao onu barku uz more.
Nit’ barka ličila na barku, nit’ more na more.
&
-Divno, govorio Bogataš.
-Prekrasno, govorila Bogataševa žena.
&
Onda nacrtao konje u trku.
Možda bi to, ako pogledaš iz raznih kuteva, i bilo nešto, ali konji u trku sigurno nisu.
Ni konji, a kamoli u trku.
&
-Divno!, govorio Bogataš.
-Prekrasno, govorila Bogataševa žena.
&
Tako bilo i sa platnom na kojem je navodno bila mrtva priroda.
I platnom na kojem je Mali nacrtao vodenicu u suton.
I sa slikom livade u cvijeću.
I sa izlaskom sunca.
I sa zalaskom sunca.
&
-Mali to u tili čas, hvalio se Bogataš “nadarenim”sinom,
pa sad kupio dvadeset platana i svega ostalog po duplo.
Nek Mali crta, kada je već tako nadaren.
&
-Organizirajmo mu izložbu, dosjeti se jednog dana Bogataševa žena.
-Eeee, a što si se dobro sjetila, oduševljeno će Bogataš.
&
Rečeno, učinjeno.
Bogataš i njegova žena pripremiše ića i pića,pa izložba bila maksimalno posjećena.
Svi posjetitelji se divili.
No, više jeli nego se divili.
Iiii,...nitko od posjetitelja nije pitao što bi to bilo na tim slikama.
-Kad valja svima, valja i meni, mislio je, punih usta, svaki posjetitelj ponaosob.
Da pitam što je na slici, pa još da ispadnem glup.
Ako svi ovi tu nešto vide u tim žvrljotina boje, vidim bome i ja,pomisli svaki od posjetitelja i dohvati još jedan komad mesa sa prepunog stola.
&
Kad to vidješe drugi Bogataši, odluče i oni proslaviti talente svoje djece.
&
Tako jedan Bogataš isto kupi svome sinu kompletan pribor za slikanje.
-Ako može onaj njegov, mislio je Drugi Bogataš, moj može sto puta bolje.
-Još mi kupi pijetla, reče sin drugog Bogataša.
-Kakvog pijetla?, u čudu će drugi Bogataš.
-Živog, odgovori Mali od drugog bogataša.
I,...odmah se kupio živi pijetao.
Mali od drugog Bogataša umoči pijetlu noge u boju, pa ga pusti da hoda po papiru.
Pijetao hodao, hodao,( a i što bi drugo pijetao radio?), pa na cijelom papiru ostali tragovi pijetlovih nogu.
&
-Divno, govorio drugi Bogataš.
-Prekrasno, govorila žena od drugog Bogataša.
&
I drugi Bogataš organizirao izložbu .
I sve bilo k’o i kod prvog bogataša.
Puno ića i pića, puno posjetitelja, kojima je sad već bilo lakše nego na prvoj izložbi, jer su odmah prepoznali tragove pijetlovih nogu.
-Vidi, reče jedan posjetitelj prepunih ustiju, iz ovih tragova se vidi pijetlova snaga.
-I sjaj njegovog perja, nadoveza se drugi posjetitelj,takođe prepunih ustiju.
&
U gomili gladnih i dobrog zalogaja željnih, nađe se tu i jedan novinar.
-De “isfali” Malog u tim svojim novinama, reče drugi Bogataš.
Neće ti biti žao.
I,...novinaru ipalo pravo isplatno pisati o malom drugog Bogataša.
&
Mali od trećeg Bogataša se želio baviti glazbom.
I treći Bogataš kupio sve što je postojalo za glazbenike.Instrumente, ne jedan, nego sve, pa nek mali odabere.
Mali odabrao bubnjeve.
Kad je treći Bogataš vidio sa koliko snage mali udara u bubnjeve,odluči malom organizirati koncert.
I tu bilo i ića i pića.
I,....puno posjetitelja.
I onaj novinar od naprijed.
&
-Ma, osjeti se talent, reče jedan posjetitelj, plješćući punim ustima.
-Koja snaga talenta se čuje iz udaraca u bubanj, reče drugi posjetitelj,
takođe punih usta.
Novinar, znate već, “nakitio nadarenog glazbenika”u lokalnim novinama.
I bome, ni ovoga puta zbog toga nije zažalio.
&
Nitko od posjetitelja, ni ovdje, nije pitao što to svira mali od trećeg Bogataša.
I nitko na koncertu nije rekao da se mali dere k’o mačka kad je vuku za rep.
Nisu ljudi ludi.
Niti se hoće zamjeriti bogatim očevima “nadarene” djece, niti hoće da ih ostali posjetitelji
smatraju glupima jer ne razumiju što to mali udara po bubnjevima.
(Razvalit će ih.)
Pa kad u lokalnim novinama još osvanuše nebrojene slike malog i njegovih bubnjeva, svaki posjetitelj još jednom osjeti sreću što se suzdržao i što nije ništa lanuo o toj nesnosnoj buci i galami bez reda i smisla.
&
Vidjeli to i drugi, obični ljudi, pa sami sebi rekoše.
-Ako mogu Bogataši, možemo i mi.
Nisu njihova djeca pametnija od naše.
Samo što su oni bogatiji.
Al’ neka, kruha nećemo jesti, pa će se i naša djeca školovati.
I to tamo gdje požele.
&
I bilo tako.
&
Kad vidješe da mogu, izmišljala djeca kojekakve škole.
Roditelji im pljeskali; hvalili se njima i njihovoj pameti.
Kad djeca došla u škole, pljeskali im profesori.
A i, zašto ne bi pljeskali.
Pljeskali, ne pljeskali, plaće im uvijek iste.
K tome još izašli propisi da dijete ne smiješ strogo ni pogledati, a kamoli ga loše ocijeniti.
Pa, dakle, profesori samo pljeskali.
&
Kad djeca pozavršiše škole, opet, ‘ajmo, birati.
Tko želi što biti.
Jedan bi bio ministar.
I bude.
Al’ ministar nije znao biti.
I,...što ćemo sad.
Smijenismo ga.
Pa tako drugog.
Pa tako trećeg.
Ne zna im se broja.
&
Drugi bi bio liječnik.
I bio liječnik.
I sve dobro bilo dok mu ne dovezoše ozlijeđenog pacijenta.
I, što ćemo sad?
Umre siroti čovjek.
Pa onda drugi.
Pa treći.
Ne zna im se broja.
Iza svakog umrlog liječničke greške ne nađoše.
Već, umirali ljudi što im se umire.
&
Jedni naumili pjevati za pjesmu Eurovizije.
Jedan se skinuo.
U ime umjetnosti.
I
Skoro razgolitio.
U ime umjetničke slobode.
Drugi obukao šinjel do zemlje.
Ostali slično tako.
A svi se skupa deru da ih ni rođena majka ne bi razumjela.
&
Podijelila se nacija.
Skoro i svijet.
Nitko ne želi da ga smatraju glupim što ne razumije ni riječ nadarenih glazbenika.
Pa eto, neću ni ja dalje.
Još će netko pomisliti da sam glupa i da ne razumijem poruku vidno talentiranih glazbenika.