- Joj, dečki, da nas bar naša mama može vidjeti!, govorila su ukrašena jaja, ljuljajući se na peteljkama od divnih svilenih traka i zadivljeno sama sebe ogledavala u ogledalu mog regala.
–Ja sam uvijek maštao o visinama, veselo će jedno Crveno jaje.
Ali, ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da ću biti ovako visoko.
Gledajte, sve se vidi. Eno tamo u kutu; neke cipele. Veći smo od kreveta.
Od stola.
Od mačke.
Od svega.
Siguran sam da je ovo vrh svijeta i da većih visina nema, zaključi zadovoljno Crveno jaje i još se malo pogleda u ogledalo, pa se nastavi ljuljati na bijeloj svilenoj peteljci.
- Ja nisam maštao, nadoveže se Zeleno jaje.
Čovječe, ja sam znao!
Ja sam točno znao da smo mi puno više od zbroja bjeljanjka i žumanjka.
- E, ljudi! Sad još imam samo jednu želju: da nas vidi ona glupa Pirga (kokoš) iz susjednog kokošinjca, nadoveza se neočekivano osvetoljubivo jedno nježno, prekrasno Roza jaje.
Pa da ju ja pitam gdje su njena jaja. Sigurno u nekim rezancima. Ili noklicama. Nit ih 'ko zna, nit 'ko pita zanjih. A gle nas!
- Ti, Rozi!, strogo će Crno jaje sa žutim cvjetovima forzicije.
Ne griješi dušu takvim riječima. Uskrs ide.
- Šafrana mi na ovoj žutoj jajastoj glavi, ako Rozi nema pravo. Ti se Crni uvijek praviš kao da si najpametniji. Zar se ne sjećaš kako je Pirga uvijek rekla za našu mamu da je ona obična smeđa seoska kokoš i kako mamina jaja nisu dobra i kako ćemo mi odrasti u najobičniji mućak. Svi.
- Ma sjećam se! Kako se ne bih sjećao!? A sjećaš li se ti da nam je mama uvijek kvocala da se ne smijemo svađati.
Ni svetiti.
Ni prijetiti.
– Sjećam se. Ali, to je bilo dok smo još bili u gnijezdu, na zemlji, dok nismo nikoga vidjeli ni u životu uspjeli, uspjenio se Rozi.
Ali sada, razumiješ ti mene, platit će mi svatko tko nas je ikad mrko pogledao, zaviče Rozi i zaljulja se na svojoj heklanoj peteljci. Od siline i sile njegova pokreta, razveže se končana omča i jaje pade na samu zemlju. Zauvijek.
Nasta muk među jajima. Svako sa strahom pogleda u svoju,'ko svilenu, 'ko heklanu peteljku.
– Bože, hoće li moja izdržati?! Bože dragi! Pomozi! Ne daj da i ja padnem na zemlju kao ono Roza jaje.
Bože dragi! Čvrsto odlučujem da se nikome neću smijati, rugati, prijetiti ni svetiti.
Tišina bila cijeli taj dan. A onda; malo po malo zaboraviše svi i Roza jaje i njegovu tužnu sudbinu.
Grajala ukrašena jaja na rascvjetanoj grani. Svađali se jedan sa drugim koje je ljepše, koje je višlje, sa kojim od njih bi se njihova majka kokoš najviše ponosila...........
I tako sve do slijedeće ispovijedi.
