Bilo to davno.
Jako, jako davno.
Dok sam ja još bila mlada.
Isto ovako, pred Božić, kao sad.
Al’,...puno,puno drugačije.
‘Ko mario, taj smokove pokl’o, govorili muškarci u selu.
Svi marili, pa svoje i poklali.
&
Iz svinjaca se čule samo pečenice.
Zadovoljno gudile.
A gazda išao svako jutro od kočanice do kočanice.
Zašto.
Pa,...eto tako.
Uživao u tome
I već smišljao kako će od njihove prodaje moći kupiti sjeme i gnojivo za proljeće a, ako da Bog sreće, bit će i za struju.
A,...ako ih , daj Bože proda sve, bit će i za popravak traktora.
&
Dan po dan, Božić bio sve bliže.
Prodaja pečenica malo ide.
Pa malo stane.
Nije ni čudo.
U svakoj se kući prodaje.
&
-Pa , čovječe, nije ti ta pečenica od zlata!,reče jedan gospodin iz grada.
Došao sa skupim autom.
Bio neki inžinjer.
Žena mu bila odvjetnik, a tata doktor.
Nije se seljak usudio ništa odgovoriti.
Niti znao.
&
Što ću, jadan, ako ne kupi?, mislio uplašeno.
Treba i djeci za školu.
Bar to.
Nema više ni zrna kukuruza za pečenice.
Čime ću ih, jadan, hraniti ako ih ne prodam?
&
Gospodin iz grada odmah primijetio da su se ovom siromahu u blatnim čizmama oči napunile strahom.
-Čovječe, svinje jedu same.
Ne hraniš ih na dudu.
Kao da ja ne znam da ih samo ispustiš u šumu i da se najedu žira.
A ti bi sad ne znam koliko na njima zaradio, veli Gospodin iz grada, popravivši svoju novu kožnu jaknu.
Na kraju, ne moraš ti spustit.
Pa nisi ti jedini koji prodaje.
Puno selo pečenica.
Idem kod ovog preko puta, reče Gospodin iz grada i krene prema ulaznoj”kapiji”.
-Čekajte, Gospod’ne!
Spustit ću cijenu.
Gospodin iz grada se spremno i zadovoljno vrati.
-Znao sam, pomisli u sebi.
U njegovim gospodskim očima se caklila pobjeda.
-Ama, točno sam znao, pomisli dalje.
I nije mi do to malo novaca što sam spustio cijenu, al ‘ nek’ zna ‘ko sam i da
od mene nije i ne može biti pametniji.
&
U njegovim gospodskim očima nije bilo straha.
Ama, od čega bi ga i bilo?
Fakultet on.
Fakultet žena.
Dobru plaću on.
Dobru plaću žena.
O ćaći doktoru da se i ne priča.
Njemu je samo godila nadmoć.
&
-Dobro, sutra ću doći po nju.
Pazi, dobro je očisti.
Da nema dlačica.
To nam se gadi.
I, napravi ražanj, da je ja samo nastavim i pečem.
-Dobro, gospod’ne, reče Seljak u blatnim gumenim čizmama.
Tiho.
Ponizno.
Jadno.
Očajno.
&
Sutradan uranio.
Natočio svoju vodu u svoj kotao.
Pod kotao naložio vatru svojim drvima.
Otišao u šumu po ražanj.
Potrošio pola svoga dana.
A trebao orati zimsku brazdu po njivi.
-A dobro sad!
Pristao sam, pomisli Seljak u blatnim čizmama.
&
-Je l’ imaš rakije ?, strogo upita Gospodin iz grada kad je sutradan došao po pečenicu.
-Ženo, natoči Gospod’nu litru rakije, poviče Seljak svojoj ženi.
&
Žena otrči u podrum i zamalo se vrati sa litrenom “flašom” punom žute, stare, dobre rakije.
&
-Jesam, uzmuca se žena.
&
Gospodin iz grada ne upita koliko je dužan za rakiju.
Ne reče čak ni hvala.
Otvori prtljažnik svog velikog, skupog auta.
Ovo dvoje u čizmama od blata utrpavali pečenicu, ražanj, rakiju, a on pazio da mu se ne zamasti, da mu se ne “pofleka” taj lijepi, veliki, skupi auto.
&
-Od svega platio samo pečenicu, reče Seljak.
I to ispod svake cijene, s uzdahom će seljak.
Nećemo imati ni za struju, tužno će žena.
&&&&&
Eto, tako je to bilo prije pedeset godina.
Kada sam ja bila mlada.
&
A danas, traže se jaja sa vidljivim tragovima kokošjeg izmeta
na ljusci.
Za cijenu se ne pita.
Još se ponese ciglica kave, da se bude prvi u redu za domaća jaja.