Naša kuća je bila sa jedne strane mosta, a Njegova sa druge strane.
Bio je izrazito nizak čovjek.
Sve je kod Njega bilo omaleno.
Osim siromaštva.
I puške koju su mu dali 1991.
Sezala mu do zemlje.
Žena mu bila niska.
Njive mu bile male i škrte.
Smokovi mu bili slabi; rakija još slabija.
Kokoši stare i iznesene, krava jalova.
&
Svaki dan je nešto od nas trebao.
Te nema ovo, te nema ono.
Ovo ima, al' mu je baš potrgano, pa opet došao posuditi naše.
Popije se rakija pri posudbi, popije se i pri povratku.
I jedna i druga u našem dvorištu, u našoj kući.
Bog nam je svjedok da nam ničega nije bilo žao.
Prvo, voljeli smo i njega i njegove.
Drugo, hvalili smo Bogu što možemo dati, a ne moramo tražiti.
Ako smo imali , davali smo i ono što nije tražio.
Znali smo da mu neće biti od viška.
Paljetkovao je ( brao iza kombajna) naše kukuruze, „hvatao“ zadnju patoku kod pečenja rakije.
U njegovom malom dvorištu nije bilo mjesta ni za višnju, ni za trešnju.
No, bilo ih je uvijek kod nas.
Pomagali smo jedni drugima kod velikih poslova: mi Njemu traktorom, On nama motikom, lopatom, vilama, kako kad.
On kod nas sa ručkom, mi kod Njega bez ručka.
&
I tako sve do 1991.
Onda nas istjerali iz kuće: neke strpali u logor, neke potjerali u nikud, kod nikog.
Samo tjeraj. Kud znaš. Do prvog metka.
A Njemu dali pušku i stavili Ga na most.
Da čuva sve što smo mi imali i da čuva sve što On nije imao.
&
Dan i noć gledao našu kuću.
I traktor.
I priključke.
I elevator za sijeno.
I kotao za rakiju.
I mnogobrojne voćke u velikom dvorištu.
Onako mali, sa puščetinom skoro do zemlje, nije skidao pogled s našeg.
Neka mu mržnja siktala iz ustiju dok je pljuckao preko mosta.
&
Bio u selu i jedan Lako.
Skroz dolje sa početka sela .
Taj nije popio kod nas ni čašu hladne vode.
Nikad nas nije ništa tražio.
Čuo da smo otjerani, pa idući prema kraju sela, skrenuo u naše dvorište i pokupio u neku vrećicu jaja sa gnijezda, pa da će ponijeti nama protjeranima.
„ E zla“, misli u sebi Lako.“Jesti trebaju i Ovi i Oni; i s kućom i bez kuće. Ljudi su ". I krene preko mosta.
"Kuda ćeš ti s tim jajima"?!, zagrmi iz sveg glasa kršni stražar sa puškom do zemlje.
„Nosim Njima. Nek' im netko bar ta jaja ispeče.“
„ Daj 'vam' to „-dreknu Stražar, ote vrećicu i zamahne njome u most, tako da su ljuske samo kvrckale.
„ Kakav si to čovjek? Pa ti si bar s njima bio dobar“- veli Lako.
„ Jeb'mu ti sve, što je bilo, bilo je ! I ne hodaj više tamo. Tu sam kuću ja sebi izabrao!“
&
No, „okrenulo se naopako naprijed“, pa i naš Stražar morao otići iz sela.
&
Mi poslije rata sve ovo čuli pa nismo mogli vjerovati.
Ruku bi za Njega u vatru dali.
Glavu bi za Njega na panj stavili.
Ne, ne bi On mogao!
Ali, ipak je mogao !
&
Kad prošao rat, vratili se i mi i On.
Živio svatko sa svoje strane mosta.
Nismo pričali.
&
Nismo mu ništa posuđivali.
A i što bi mu jadni posuđivali, kad ni sami više nismo ništa imali: ni traktora, ni priključaka, ni kotla.
No, kad se On ubrzo teško razbolio i umro, prešli smo most.
&
Rasplakala se mala žena u crnini kad nas vidjela.
„A siroma' moj pokojni.
Bog ga primio; spasio i njega i mene.
Bolovi mu bili preteški.
Jedino mi žao što mu nisam stigla zadnju želju ispuniti.
Ležao siroma' tu u kuhinji, na „kavču“ i tražio da mu ispečem jaja.
Volio jako na oko.
Dok ja jadna ispekla, On izdahnuo“, zaplaka se ženica u crnini.
Slabo se čega ima, al'nije trebao umrijeti željan jaja.“
&
Meni odmah na pamet došla naša jaja koja je baš On razbio o most.
&
Ne znam?! Kažu da dragi Bog ne kažnjava.