Treba odmoriti.
Jer,...trebat će i dogodine roditi.
I opet ljude hraniti.
Da budu siti.
Ali i sretni.
&
-Hajde sad u šumu,reče dragi Bog ljudima, čim popustila ona najjača zima.
Napravi drva dok stabla ne povuku proljetne sokove.
I dogodine će biti zima.
Trebat će ti.
Ali pazi!
Ponesi rakiju.
I slanine.
I luka.
Šuma u ovo doba ne prašta ako dođeš nespreman.
&
I Čovjek sve to ponese.
Zašto i ne bi?
Svega si toga lani naradio.
I naspremao.
&
Radio Čovjek cijeli dan.
Rušio stabla.
Odsijecao grane.
Najprije one veće.
Pa onda sa njih i one manje.
Predveče se vratio kući sa prikolicom punom drva.
Preumoran.
Ali i presretan.
Uveče zaspao kao ona klada iz šume.
Srce mu bilo puno veselja.
I spokoja.
Puna mu kuća svega.
Sad eto i drva.
Čak i za nagodinu.
&
-Sad sijte.
I sadite!, reče dragi Bog ljudima kad uminula zima.
&
I ljudi počeli sijati.
I saditi.
I bili sretni.
I bili siti.
I imali svega.
&
Bilo to tako desetljećima.
Stoljećima.
&
A onda, jednog dana, usprotivi se Čovjek i kaže.
Pa valjda ja znam bolje od tog Boga.
Nit’ ga vidiš, nit’ ga čuješ.
Nit’ po zemlji hoda.
A zapovijedao bi.
&
Od tada se živjelo po Čovjekovoj pameti.
&
Sve teže.
Sve gore.
&
Napravio Čovjek kalendar.
Za ljude.
Da po njemu žive.
&
Radio Čovjek i petkom i svetkom, samo da više stekne.
I bude bolji od drugog.
I stekao je.
Umor.
Nervozu.
Strah.
Tjeskobu.
&
Napravio Čovjek i struju.
Da ne mora čekati izlazak Sunca.
I da noć pretvori u dan.
&
I pretvorio.
&
Onda Čovjek zaključi da mu ne trebaju ljudi.
Da može i sam.
I mogao.
Bez ljudi da.
Bez psihijatra ne.
&
Više nije znao kad se spava, a kad se budi.
Kad se radi.
A kad budan odmara.
&
Počeo Čovjek posrtati po Zemlji.
I po svom životu.
Više nije ni znao ni mogao upravljati svojim životom.
Umoran, nervozan, usamljen….
&
Kako bi onda mogao i znao upravljati Zemljom?
&
A na Zemlji naišle silne vode.
Prljave.
Opasne.
Nepredvidive.
Okrutne.
Plavile sve pred sobom.
&
Stisne Čovjek dugme za zaustavljanje voda.
(Davno ga je izmislio)
Ali, vode navirale još više i to sa svih strana .
Vidje Čovjek da je nemoćan.
I uhvati ga silan strah.
-Bože, pomozi mi, sitnom i malom nevoljniku, molio je Čovjek pružajući pogled i ruke prema Nebu, prema Bogu.
Ali, Boga na Nebu bilo nije.
Samo Nebo.
Crno.
Precrno.
Zastrašujuće.
&
-E Čovječe, zafijuče vjetar.
Puno si ti puta tako pričao.
Obećavao dobrotu i poslušnost, pa Boga prevario.
A vjekovima ti pomagao.
Dohvati onda hladan vjetar prvi crni oblak na koji naiđe i otperja niz nebo.
Čovjek ostade sam.
Uplašen, ne znajući što da radi, ni kome sad za pomoć da se obrati.
&
A tamo dalje, dosta dalje, sijalo Sunce.
Pod Suncem se zelenjela trava. Na travi cvalo cvijeće.
Oko cvijeća zujali pčele i bumbari.
Na visini letjele ptice.
Po zemlli žurili mravi.
U zemlji rovale gusjenice.
Na laticama cvijeća odmarale bubamare.
Nitko od njih nije imao kalendar.
Ni sata.
Ni kompjutera.
A svi su znali kako trebaju živjeti.
I kada ustati.
I kada zaspati.
I što jesti.
Svi živjeli samo životom za koji su stvoreni.
&
-Bože, i ja bi’ tako.
Molim Te , Bože, neću više uništavati svijet.
Kunem Ti se.
Samo me prenesi da živim tamo.
&
-Neću, ipak se oglasi Dragi Bog.
I tamo bi sve uništio, doviknu Bog.
&
Tako Čovjek ostade u zlu koje je sam sebi stvarao.
Godinama.
Desetljećima.
Stoljećima.
Do kad; ne zna se.