Žive smo i zdrave.
Nadamo se i vi.
&
Nego,...znate vi onu priču o Siromahu koji je prestao pjevati?
Za one koji ne znaju, evo na brzinu jer..., mi vremena nemamo.
&
Bio dakle jedan Siromah i jedan Bogataš.
Bogataš imao veeeliku kuću i puuuuno zlatnika.
No, ipak mu nije bilo lako.
Radio, kupovao, prodavao, sijao, žeo, na svaki zlatnik pazio, od svakog zlatnika napravio dva.
-A,...moram tako, govorio Bogataš sam sa sobom.
Da nisam tako radio, ne bih toliko ni stekao.
Bogataš spavao malo.
Samo koliko se mora.
Zaspivao zabrinut.
Budio se zabrinut.
Preko dana bio zabrinut.
&
A Siromah kraj njega pjevao dan i noć.
Što i ne bi?!
Nije imao zemlje pa mu bilo svejedno što iz neba pada.
Kad mu se kućerak nakrivi, on ga kakvom motkom podboči i živi dalje.
Kad prigrije sunce, Siromah potraži kakvog hlada.
Kad ožedni, spusti se do potoka.
I samo pjeva.
Svaki dan.
Cijeli dan.
&
-Ooooo, blagoslovnog čovjeka, pomisli Bogataš.
Nagradit ću tu njegovu raspjevanu narav, reče Bogataš sam sebi i baci preko plota vrećicu zlatnika u Siromahovo dvorište.
Sada će biti još sretniji i još raspjevaniji, zadovoljno će Bogataš.
&
-Kud ću sa tolikim novcem ?, zabrinuo se Siromah kad je našao zlatnike.
Ako ih stavim u kuću, ukrast će ih netko.
Nemam ni poštenih vrata.
Možda da novcima sagradim novu kuću?, razmišljao je Siromah.
Ali, to nije dovoljno novca za kuću.
A kad bih sa ovim što imam kupio kravu?
Pa kad bi krava otelila tele.
Ili možda dva?
Smišljao Siromah cijelu noć što će i kako će.
Zaspao pred jutro.
Kratko.
Od brige se probudio u cik zore.
Pjevati prestao.
Zauvijek.
&
E tako nekako i mi.
Štrikale.
Vezle.
S vama se družile.
Godinama.
Šile.
Krojile.
Aranžirale.
Radile ono što nam se radilo.
I kad nam se radilo.
I uvijek, baš uvijek uživale u tome.
&
Ali i maštale.
Uvijek maštale.
Često čak pjevajući.
Uvijek se smijući.
I sanjarile.
I željele.
-Bože dragi, kad bi nas netko “prepoznao“, kako se to danas moderno kaže.
Pa da nam naruči, pa da nas preporuči, pa da kupi, pa da naruči još, i još, i još, i još.
&
Pa se to onda sve i dogodilo.
&
Netko bi heklane šeširiće.
130 komada.
Za jučer.
Drugi bi šalove.
Treći čak i kape.
Lijepo kažemo da je do zime još daleko, al' džabe pričat.
Zavjese bi, vele.
Heklane.
Za dvokrilni prozor.
Mi polet', naheklamo te za dvokrilni prozor.
Kad, gle vraga.
Imaju oni i trokrilni prozor.
A šta?!
Heklaj za trokrilni prozor.
-Izgorjet će vam od sunca, govorile smo mi.
Al' džabe!
Navodno, imaju roletne.
'Ajd dobro!
Kad već imaju te roletne.
-Al', kroz heklane zavjese će vas svi vidjeti, probale smo još jednom mi.
-Neće, neće, odgovorili su oni.
Znate, mi smo na devetom katu.
Da će ih vidjeti ptice više nije bilo smisla govoriti.
(A vidjet će ih. Sigurno. Al' to više nije naša briga. Lijepo smo i pošteno upozorili.)
&
Onda bi se heklane torbe.
To, ako bismo ikako mogle, za prošli tjedan.
&
Kako ne bismo mogle.
Pa to smo željele.
O tome smo sanjarile.
&
Ali,....ne pjevamo više.
