Stigla Helena.
Još prije mjesec dana.
I odmah „otvorila“ svoju trgovinu.
Izrađuje i prodaje slike.
Ja sam kupila ovu.
Za 50,00 kn.
To je njen tata.
(Moj sin.)
Nudila mi je i sliku njene mame, al' tu nisam htjela kupiti da je može kupiti ona druga baka.
(Moja prija.)
A i nemam toliko zida i za njenu sliku.
&
Ja sam „otvorila“ heklaonicu.
Odavno.
To već znate.
&
I tako, sjedimo nas dvije za prošlih vrućina, ona pravi svoje slike, a ja vuneni prekrivač od pačvork kocki.
-Jako ti je lijepo to što radiš, reče Helena za jedne od naših kava, kada je u njenoj šalici kakao.
(Jer je još mala, priznaje i sama. Iako nerado.)
-Bako, a koliko ti to košta?
-500,00 kn,odgovorim ja.
-Aha, reče Helena.
A je l' se može kupiti samo jedna kocka?, nastavi ona dalje naš razgovor .
-Može, odgovorim ja.
Radim kocku po kocku, pa ih mogu tako i prodavati.
-Bako, a koliko košta jedna kocka?
-10,00 kn.
-Ja ću onda kupiti jednu kocku, odluči Helena i otrči po svoj mali, lakirani, dječji novčaničić i stvori se sa 10,00 kn.
-Ma ne moraš ti meni odmah platiti, velim ja.
-Moram, moram, odlučno će ona.
Ako ti odmah platim, heklat ćeš moju kocku.
Tako i bi.
Stavila sam vuneni prekrivač u stranu i odmah počela Heleninu kocku.
Naručenu.
I plaćenu.
&
Helena ima samo osam godina, iako ona voli reći da će na jesen imati devet.
I dva razreda osnovne škole.
Ni pametnija, ni naprednija od većine svojih vršnjaka.
Ima samo poštenje i logiku osmogodišnjeg djeteta.
Samo osmogodišnjeg djeteta.
Dobro, u jesen će biti devetogodišnje dijete.
Najprije pitala za cijenu.
Onda odabrala onoliko i samo onoliko koliko može platiti.
I platila unaprijed „da bude sigurna da će se njeno raditi“.
&
Eh, da su bar odrasli ljudi imali pamet, logiku i poštenje osmogodišnjeg djeteta (,dobro, u jesen devetogodišnjeg), ne bi sada i po ovim vrućinama Andrija Jarak prebrojavao kuće, bazene i automobile ljudi koji ne znaju ni sami reći kako i od kuda su ih platili.
I da li su platili.