Usuđujem se za sebe reći da sam ozbiljna i odgovorna osoba.
Uglavnom i bez neke prijeke potrebe ne lažem ni sebe, ni ljude oko sebe.
&
Dugo sam preispitivala svoju želju za povratkom na selo.
-Da li ću moći?
Ima se i tih godina.
-Da li ću znati?
Nije to samo tako!
-Ma neću ja to moći, govorila sam sama sebi uveče.
Veliki su to poslovi.
Treba znati, ali i moći.
-Ma 'ajde, molim te, kako ne bi mogla?!
Tko hoće, taj i može.
&
-Nećeš ti to znati, govorila mi je Veče.
- Ma pusti Veče, ona uvijek komplicira.
I svakog demoralizira.
Pa, ženo, šta se tu ima znati?!
Samo se ti pakuj i kreći!
&
-Ma da, dobro kaže Jutro.
Trebam otići.
Ne samo zbog sebe.
Treba naložiti vatru u jednoj peći, zagrijati jednu kuću, zasaditi jednu bašču!
&
Trebat će meni, ali i mnogima oko mene.
Dat ću i onima što nemaju.
I jaja, i voća, i povrća.
Znam i puno puta sam osjetila kako je kad nemaš.
&
Zapravo, kad tako pogledaš, moj odlazak na selo je važan i za grad iz kojeg odlazim ,
i za selo u koje dolazim.
I zapravo, i bez pretjerivanja, za cijelu državu.
Treba što više ljudi proizvoditi hranu, govore stalno na televiziji.
&
Pa da!
Al' ja ću otići i korak dalje!
Nabavit ću sjeme starih sorti.
Kad poberem prvi urod, spremit ću i sačuvati sjeme, podijeliti i drugim ljudima.
&
Kraj ovolikih katastrofa, to je važno i prevažno.
Zemlje će uvijek biti.
Kad Ti imaš sjeme, ne boj se gladi.
&
I dakle,sva sam se zajapurila od velikih planova prevažnih za ljudsku civilizaciju.
&
Rečeno, učinjeno.
Preselila sam se.
Nabavila sjemena starih sorti.
Jesenas iz dozrelih plodova povadila sjeme,lijepo ga i propisno oprala, osušila, spremila.
E sad, kud bi?, kako bi?
Pa to je blago neprocjenjive važnosti.
Bili na tavan?
'Oće mu biti prevruće?
Ili prezima?
Bili u podrum?
Stanujem uz rijeku; da ne bi bila poplava?
Podrum uvijek prvi nastrada.
&
Ipak se odlučim za podrum.
Velik je.
Svijetao.
Luk mi u podrumu.
Krumpir mi u podrumu.
Cvijeće mi u podrumu.
Sve se dobro drži.
&
Stavit ću onda i sjeme u podrum, a ako bi se, ne daj,Bože, prelila rijeka uz koju stanujem,
odmah ću trčati u podrum i spašavati sjeme dragocjenih starinskih sorti.
&
No, kao da je i netko Veći znao važnost i veličinu moje misije.
Kiša je bilo.
Čak i oluja.
Ali rijeka uz koju stanujem se nije izlila.
Pa tako nisam morala spašavati sjeme.
Ma lako za ono kupovno, govorila sam sama sebi.
Njega možeš kupiti uvijek i svagdje.
Ali ovo starinsko!
Njega sam jedva nabavila.
Jedva i prejedva.
Ono mi važnije od ičega.
Tako sam, preponosna na sebe, dočekala još jedno proljeće.
&
Imam i zašto biti ponosna, govorila sam sama sebi.
Sačuvati sjeme starih sorti kroz cijelu zimu.
Svaka mi čast.
Ma ja sam baš za svaku pohvalu.
Jesam!
Baš jesam.
Puno je već to što sam svjesna važnosti starih sorti i toga sjemena.
A onda ga pravilno i sigurno spremiti.
I potom čuvati.
Cijelo prošlogodišnje kasno ljeto.
Pa onda jesen.
Pa onda cijelu zimu i , bome, dobar komad proljeća.
Maaaa, baš mi svaka čast.
A baš mi je i u tom podrumu sve uredno.
I zato mi svaka čast.
I još zato što imam svoju kutiju za starinsko sjeme.
Jednu prekrasnu.
Oslikanu.
A kartonsku
Da se sjeme u njoj bolje sačuva.
Da sjeme diše.
I u proljeće lijepo proklija.
&
Ma šteta i prešteta što nisam ranije preselila na selo.
Kad već tako sve lijepo znam.
&
Ali, ispod poklopca moje kutije nije bilo sjemena.
Samo mišjeg izmeta.