Ama, ne valja to tako.
Uvijek širom otvorena “kapija”.
&
Gradi se.
Radi se.
Dolazi se.
Neki dolaze graditi.
Drugi dolaze vidjeti.
Treći dolaze pitati.
&
A ja pak mislim da je to k’o nekad.
I da su svi pošteni.
&
Nema davno nestala motika.
Dobro, mala je, al’ je ipak motika.
I moja je.
I imala sam je od mladosti.
Ta se sirota nekako i u ratu sakrila i spasila.
I sad, toliko godina nakon rata, netko baš spao na nju.
Nije motika skupa.
Ali, dok kupim nju, pa držalo, pa dok nađem tko će je nasaditi, pa naoštriti.
Pa dok se naviknem na novu.
&
Nekidan nema vila.
&
Eto kakav je narod.
&
Ma, “kapija” je napravljena da se zatvara.
Čak zaključava.
Da se bar zna tko ulazi.
Zašto ulazi.
Po čega ulazi.
&
Joj, da je moj jadni muž tu, ne bi to tako bilo.
Ovako, žena stara i sama, a svagdje svega.
&
Znam tko sigurno nije.
Susjedi ni sa jedne strane ne bi uzeli.
Oni još samo daju i pomažu.
Nego, ovi što dolaze, pa na brzinu odlaze, ni sami ne znajući pošto su došli.
&
I, nije to k’o nekad; da se dođe pješice.
Eventualno biciklom.
Sad, brate, svi autima.
I što je onda problem ubaciti u auto što god vidiš.
Trebalo ti, ne trebalo.
Dok ja primijetim, već deset auta prošlo kroz dvorište.
‘Ajde onda znaj.
&
Al’ motike nema.
A bome ni vila.
&
Kakav to moraš biti čovjek da uzmeš tuđe?
Ma, to su nikakvi ljudi.
&
Iako, kralo se i nekad.
Tim gore.
Al’ to ne opravdava krađu moje motike i mojih vila.
&
I kakva će nam onda biti omladina?, pitam ja vas.
I oni će tako.
Uzimati tuđe.
&
Za ove mi probleme ne bi pomogao ni pas u dvorištu.
Jer,...tatovi ne dolaze po noći, nego u sred bijelog dana.
Zaveze auto u dvorište.
Otvori vrata.
I,... dok ja odem tamo-vamo, uvijek po nešto,
samo si ubaci u auto što mu treba.
&
Ma strašno.
&
Bome, evo nam i zime.
&
Prionula sam spremanju bašče, da se može poorati.
Kad ono, u mahunama moje vile.
(Ostale valjda još od branja; sa njima sam dokučivala pritke.)
A u krumpirištu, nećete vjerovati!
Motičica.
&
A dobro, što sad.
Svakom se desi.
Smijem i ja nekad pogriješiti.