- Ne žali krmenadla, govorila bi uvijek moja svekrva.
Na kolinju mora biti ljudi.
Težak je to posao.
Kome slomiš kičmu ove godine, taj ti bome nagodinu sigurno neće doći pomoći!
&
Kolinje kod kume Mire počinje tako što svatko od nas krene drvorištem tražiti nešto sa čim će podmetnuti stol da se ne klacka.
Netko nađe čep od pivske flaše, netko komadić crijepa, a oni vještiji dohvate sjekiru, pa naprave pravu kajlicu.
&
Za to vrijeme kuma Mira leta oko nas jer nije od sekiracije i brige cijelu noć spavala.
&
Onda mi žene trebamo pristaviti juhu. I to nije nimalo lak posao.
– Žene, nek' jedna skoči u bašču po peršin i mrkvu, doviknula bi kuma Mira dok juri kraj nas.
I jedna skoči.
Al ' je nikad nazad.
Mi ostale već oprale lonac.
Kuma Mira baš juče u njemu kuhala grah, pa ga nije stigla oprati.
Ja u nekoj ladici uspjela pronaći biberova zrnja.
Na dnu soljenke bilo i malo soli.
Natočile vodu u lonac, stavile biber i to malo soli (moja svekrva malo pirnula preko nje jer bilo nekog trunja u soljenki), naložile vatru.
A ove iz bašče još nema sa tim grincajgom (mrkva i peršin).
Al' nema ni kuma Mire.
Mi u bašču, a ova Jedna stoji kraj gredice, a kuma Mira trči po dvorištu tražeći štihaču.
A štihače nema k'o da je u crnu zemlju propala.
Pošalju mene nazad u kuhinju da donesem par noževa, pa ćemo noževima opkopati zemlju i tako izvaditi.
Al' vraga, zemlja zamrznuta.
&
- Otrči u naš podrum po mrkve i peršina, izdere se na mene moja svekrva, k'o da je moja mrkva zaleđena u bašči.
- Ponesi kelerabe i celera!, čula sam kako dovikuje kad sam već bila skoro kod naše kuće.
Tako smo nekako pristavili juhu.
&
- Žene, kaca je dolje u podrumu, dovikne nam kuma Mira, jureći nekamo preko dvorišta.
Nek jedna skoči po kupusa za sarmu.
Poslali mene.
&
- Pa je l' ti vidiš da taj kupus još nije ni požutio, a kamoli se ukiselio, opet se izdera na mene moja svekrva, kao da je to moj kupus.
- Pa, nema drugog, odvratim ja.
Onda su mene poslali da otrčim u naš podrum i donesem „tako, dobre dvije glavice“.
- Pa da se konačno ta sarma krene praviti, brundala je, kao usput moja svekrva, baš kad je kuma Mira opet projurila nekuda kraj nas.
&
Ja donijela kupus što sam brže mogla.
„Tako, dobre dvije glavice“.
Ne znaš el' žući, il' čišći, il' najbolji što tako fino rezi.
&
E da, al' kuma Mira nije kupila mljevenog mesa, a ni muška ekipa nije bila nešto „fletna“, pa fila za kobasice sa kojim bi se mogla srolati sarma, još ni na vidiku.
&
– Pa, kumo!
Puče moja svekrva, sad već sva crvena u licu. To se kupi dva kilograma mljevenog mesa, pa ne moraš izvirivati kad će muški napraviti fil.
Ja uvijek sarmu skuham dan ranije!
&
– Ma, žene, nema ni veze , odvrati kuma Mira i malo se zaustavi kraj nas.
Već mjesec dana cijelo selo miriši na sarmu.
Ma nećemo je ni kuhati.
A vala, nije je nitko ni željan.
Ti muški ionako samo vole kuhano meso.
&
- Žene, donesite kruha!, povikaše Muški kad se skuhalo meso za krvavice.
U joj!
Kuma Mira zaboravila kupiti kruha.
Skoči ona na bicikl, pa u trgovinu.
Pa je nema.
Pa je nema.
Pa je nema.
&
Meso se najprije jako pušilo.
Onda sve slabije.
Onda se i rashladilo.
I potpuno ohladilo, kad juri kuma Mira biciklom u dvorište.
Kupila dvije kile kruha, al' bome i jedne kekse.
&
- Ma,... je l'te . žene!
Šta bi se sad mi mučile još i sa kolačima ?!
Ti muški ionako ne vole slatko.
Mi “žene“ to zdušno odobrimo.
Znamo da kuma Mira nije pekla pekmez, pa ne bi ništa bilo ni od salovnjaka, ni od buhtli.
Znamo da je nešto oraha potkupila, al' „ona nikad ne čisti dok joj ne treba „ , pa ne bi ništa bilo ni od štruca.
A sam Bog zna dal' je i germe kupila.
&
U to već nekako bila gotova i juha.
Rezanaca nema.
Al' nema ni kume Mire.
Bicikl joj naslonjen na višnju, al ' nje nigdje.
Mi je sve dozivale, dozivale, a onda se opet moja svekrva, pogodit ćete, izdere na mene neka otrčim u našu kuću i nek donesem rezanaca. Baš je juče napravila od deset jaja.
&
Tako smo obavili kolinje kod kume Mira.
Nismo nešto puno ni radili, ni jeli, ali nas uhvatila duboka, duboka noć