23. srpnja 2011.

Pletene končane majice

Vjerovali ili ne, poznajem ovakvu ženu: u ormaru ima tri kompleta sezonske odjeće. Nova, ali ipak samo tri. Ne štedi kad kupuje. I,...nikad ne nosi tuđe. I,... nikad, baš nikad nema nereda u ormarima. I uvijek je, baš uvijek i bez izuzetka ,dotjerana i lijepo obučena.
& & & & & & & & & &
Poznajem  i drugačijih žena.
Ništa ne bacaju. Sve što im netko da, primaju. Ormari pucaju. Uglavnom ne kupuju. Kad kupuju, kupuju bez veze; bez plana, ne znajući uz čega će im baš taj komad trebati, pasati, odgovarati. Pogotovo ako je jeftino. Onda to, kao i sve ono ranije, „sđuđaju“ u posljednji  slobodni kutak nekog od ionako već pretrpanih ormara.
A,...kad nekud krenu, nit znaju što imaju, nit gdje imaju, nit kako bi do toga došle. A, ako i uspiju do toga doći i to pronaći, onda je to redovno, ili „fajtno“; ili bez „ rajfršlusa; ili tijesno; ili malo preveliko. Svakako i redovno neispeglano. Pa onda ljute „šubnu“ tamo od kuda su to teškom mukom izvadile.
& & & & & & & & & &
Puno je onih koje se boje baciti. Grehota je. A možda nekad nekom i zatreba.
Nekad.
I nekom.
Ove dvije  majice je davno isplela jedna Jagoda. Davno. Davno. Nekih osamdesetih, kad je bilo sramota ne plesti ili si bar ne kupiti pleteno. Onda se to prestalo nositi. Jagoda majice čuvala, čuvala. Godinama. Onda te dvije majice poklonila jednoj Ankici.
Zašto? Ne znam. Da poznajete tu jednu Ankicu i Vi biste se isto pitali. I ne biste znali odgovora. Jer, ta jedna Ankica je sićušna i slabašna ženica. A majice prevelike. Jer je ta jedna Jagoda bila visoka i stasita žena.
& & & & & & & & & &
Zadržale se te dvije majice kod jedne Ankice bome i desetak godina. Da li  se ona nadala da će s vremenom  narasti i postati stasita k'o jedna Jagoda, ili je i njoj samo bilo grehota baciti ove dvije pletene majice, to ne znam. Ali, čuvala ih ta jedna Ankica i čuvala, boreći se sa svojom savješću.
Onda se ta jedna Ankica sjetila mene.
Možda bih ja nešto napravila s njima. Doduše, i ja sam niska (iako puno deblja od te jedne Ankice. Možda bi nešto duljine otišlo na širinu?!).
& & & & & & & & & &
Daljnjih desetak  godina „čučale“ majice u mom ormaru. Istina; preširoke; i predugačke. Gdje sam ja od te jedne Jagode. Ali, grehota ih baciti. Ni jedne greške u pletivu. Konac još, ne samo čvrst i cijel, nego i sjajan.
Onda ih jedna crna ruža upoznala sa perlama. Bijelu majicu sa sedefastim, a crvenu sa crnim perlama. U to i ručni rad ponovo došao u modu. I eto: ovim putem pozdravljam jednu stasitu Jagodu, koja ih je isplela i dala jednoj Sićušnoj Ankici, da bi ih na kraju dobila ja.