Lijepo je živjeti na selu.
Jako lijepo.
Ali i jako teško.
&
Ništa na selu nije lako, a kamoli džabe.
Košta čak i ono kukurikanje pijetla u ranu zoru.
Pijetlu treba kokošinjac.
Da ga ne odnese lisica.
Pijetlu treba i kukuruza.
A dok čovjek seljak pribavi kukuruze, prođe put na kojem nema ni ljepote, ni romantike.
I tako sa svime što se selo zove.
&
Na selu svega.
Što vele, k'o u Bož'joj bašči.
Al' ne stigne to čovjek seljak ni pobrati sve, a kamoli od toga napraviti sebi ručka.
Pojede šta bilo.
Ono što može u hodu.
Na traktoru.
Pa mu za to ne treba ni pribor.
Ni salveta.
Ni posebno vrijeme.
Jer,...čovjek seljak vremena nema.
&
I, ...bilo to tako otkad je svijeta i vijeka.
Posla puno.
I previše.
Novaca malo.
Ili nimalo.
Ni za struju da platiš.
&
Pa seljaci slali svoju djecu u grad.
Da im bude bolje.
Da se ne zlopate k'o oni.
Da onda, kad se „namjeste“, možda nešto i kući pošalju.
Makar za tu prokletu struju.
&
Djeca se „namjestila“.
Ne zarade puno, ali ni ne rade puno.
Samo ono što možeš sa stolice.
U ljeto na more.
K'o i svi.
Na selo „dolete“samo jedan vikend.
Po zimnicu.
U zimu na skijanje.
K'o i svi.
Na selo “dolete“ samo po kobasice.
&
Ne daju starima ni za tu prokletu struju.
Možda bi i dali.
Al' ne mogu.
Pola godine otplaćuju ljetovanje.
Drugu polovinu otplaćuju zimovanje.
Jedva i svoju struju plate.
&
I tako godinama.
Desetljećima.
Stoljećima.
&
Iz sela se išlo.
I u njega se vraćalo samo za jedan vikend.
I to ne cijeli.
Već samo da se utrpa zimnica ljeti.
I kobasice zimi.
&
-Šta ću jadan?
Ovako dalje ne ide, govorio čovjek seljak sebi u bradu.
Ne bih trebao dati.
Onda bi se vratili.
Zauvijek.
Al', kako da ne dam.
Pa moji su.
Za njih i radim.
Al' više ne mogu.
Bome, godine me pravo pritisle.
Zemlja me nadjačala.
Za malo neće biti ni za mene, ni za njih, zaključi tužno čovjek seljak, odilazeći za svojim seoskim poslom.
Teškim i preteškim.
&
-Ne može dalje ovako, reče i Dragi Bog, gledajući zabrinuto ljude s neba.
Stari se ubiše od posla.
Mladi od dosade.
Lako mi za stare, razmišljao dalje Dragi Bog.
Teško rade, al vidim da su sretni kad gledaju kako niče sve što su posijali i kako raste sve što su posadili.
Al',što ću s mladima?, govorio Dragi Bog sebi u bradu.
Po danu spavaju.
Po noći bdiju.
Kad ne sjede, onda leže.
Ne valja to.
To jako ne valja, reče dragi Bog, hodajući polako i zamišljeno svojim božanskim stazama.
&
E sad je stvarno dosta!, povika ljuto Grad.
Idite odavde.
Vratite se na selo, bar vi koji tamo imate nekoga.
Ili nešto.
Pa, ljudi!, ja više ni zraka nemam za sve vas, a kamoli posla i kruha, poviče Grad kroz kašalj.
No, ljudi ni makac.
&
-Ljudi, vratite se na selo, prošaputa i Država.
&
-Samo ti šuti, ti si to sve i napravila, zaurla Glad i gurne Državu daleko u stranu.
Bježi, ja ću to riješiti.
&
I bome, rješava.