Ljudi na selu tamo vole i biti.
Spokojni su i zadovoljni na tim svojim livadama i njivama.
Sve dok im u kuću ne dođe netko iz grada.
Onda se uspletu i postide što su tu gdje su.
I,...baš k'o za vraga, kao da baš tada uzlete u zrak sve okolne muhe, ne libeći se čovjeku ni na nos sjesti.
I baš kad netko iz grada dođe, uzsmrdi se i đubrište. K'o za inat.
Ljudi iz grada „osjete krv“, pa iz vratiju automobila uzmu neku kupovnu krpu i još malo, onako dok pričaju sa seljakom, zaglancaju automobil sa kojim su došli.
Ma bilo gdje, samo nek par puta pređu tom specijalnom krpom, da se i ona vidi; tako specijalna.
Ne poderu oni ispranu plahtu kao ljudi sa sela, već lijepo kupe krpu.
Specijalnu.
I kupovnu.
I tada mogu odnijeti pola sela.
Ha! I treba im.
Jer,...ovaj tu uglancani (automobil) je sve što oni imaju.
I u kući i oko kuće.
A on ne rodi. Ni s proljeća, ni s jeseni.
Samo dobro troši.
&
Dolazio k nama tako iz grada jedan gospo'n Boško.
Zašto?, ne znam.
Bio on neki činovnik negdje u općini.
Uvijek baš prolazio kraj nas, pa da se ne naljutimo.
A joj, kukala mu majka.
Kako bi se naljutili.
Da se svatko od nas po dva puta mogao raspoloviti, ne bi bilo dosta ni ruku, ni nogu za sav posao koji nas je u danu čekao.
&
Baš kao i sada, rudile višnje kad se u dvorište zavezao gospo'n Boško.
Baš prolazio kraj nas, pa baš vidio našu višnju..., a njega baš žena napada da bi pravila sok od višanja..., pa on njoj rekao da će baš pitati nas....
Ma nije on pravo ni iz auta izašao, dojurili mi sva'ko sa svog kraja imanja, pobacali, tko motiku, tko kosu, pa polet' u dvorište jer je došao gospo'n Boško.
– K'o da ga dugo nismo vidjeli, mrmljao je putem moj svekar.
- Ma kako ne, samo Vi dođite!, uglas ćemo svi. (Moj svekar dosta tiše).
- Nek dođe i Vaša Gospica, da i nju upoznamo !“, doda moja svekrva tako umilnim glasom kakvog ja, kao njena snaha, i to dugogodišnja, još nisam čula.
&
I stvarno!
Za dan, dva, (mi opet crveni, prašni, znojni i već umorni od posla), kad evo gospd'n Boška.
Poveo i svoju Gospicu.
Mi opet, polet' svatko sa svog kraja....(Moj svekar puno sporije).
A Gospica i ne gleda u nas.
Zavukla glavu u gepek, pa vadi vane: vadi, vadi, vadi....jednu svjetloplavu, dublju; onako,....kao za kiseljenje kupusa; jednu crvenu, četvrtastu, kao dječje koritašce; jedna bila ovalna i plava. I na kraju nekoliko plastičnih kanti raznih veličina i boja.
Pa brali, pa brali, pa brali.
Već se skoro i zanoćilo.
Najprije one do kojih se lakše dođe.
Njih brala Gospica (nije nam se predstavila, niti rekla svoje ime, niti se sa nama upoznala; bila u gepeku, vadila vane).
Gospo'n Boško se zavukao u krošnju.
Najprije nas tražio kišobran, da privuče grane.
Ja mu donijela.
Onda od moje svekrve tražio grablje, da privuče i one dalje, jače grane.
– Izvol'te, gospd'n Boško.
Sad ću ja skuhati kavu, da se Vaša Gospica malo odmori.
Gospica šuti.
&
Pobrali oni tako sve do zadnje višnje, al' vane nisu bile pune.
Pa ipak smo mi imali samo tu jednu, jedinu višnju.
Gospica nije htjela kavu jer joj je bilo vruće i jer te muhe lete svud naokolo.
Al' uzela smrznuto pile, litru rakije, vrećicu očišćenih oraha, trideset komada domaćih jaja (mojoj svekrvi baš bilo jako žao što nije imala domaćih rezanaca makar za jedamput skuhati; baš je juče zadnje potrošila).
U onu crvenu vanu što izgleda kao koritašce za dijete natrpali krumpira i luka, a onda mene svekrva poslala da iz podruma donesem još par tegli domaćeg šljivovog pekmeza jer je nema dugo gospo'n Boško baš pričao kako njegova Gospica baš voli taj domaći pekmez.
Joj da, još jabuka u dvije plastične kante.
Onda oni otišli i odnijeli sve naše višnje i sve ovo što sam naprijed napisala.
A nama ostali neogrnuti krumpiri.
Svekar do mrklog mraka galamio na svekrvu (ja je, bome, nisam branila) i rekao da, ako samo još jednom vidi u dvorištu tog Boška, s onom njegovom ili bez nje, da će strpati svekrvu u jedno poveće bure i dati im da nju odvezu.
&
Ja izvirivala svaki dan ne bi l' došao gospo'n Boško.
Moj svekar bio čovjek od riječi i što kaže to i napravi.
A baš smo imali i poveće plastično bure u koje inače kupimo šljive.
No, nabrzo došao rat, pa više nikad nismo vidjeli ni gospod'na Boška, ni njegovu Gospicu.
Granata srušila višnju, pa na kraju ostala samo moja svekrva.
A šta ć'mo?!