Baš je gadno i pregadno živjeti sam.Čak i da nema ove prevelike tuge, neda se čovjeku kuhati samo za sebe neke velike i ukusne ručkove.
Malo mi se neda, malo bih prišparala, malo uz jako udaljen posao i ne stignem.
U mrak odem i po mraku se vratim.
I to gladna.
Pa navalim na salamu.
Kad mi se negdje u srijedu već zgadi salama, oštro prekorim sebe i svoju neskromnost jer,...bome, koliko ima ljudi na ovom svijetu koji bi bili sretni i presretni da imaju takve salame?!
Pa je tako, postiđena u srcu, jedem i u četvrtak i u petak. S tom razlikom što više ne brundam dok jedem.
&
A subotom, ne znam što bih prije.
Nakupi se preko tjedna i za prati, i za peglati, i za spremati.
Ah, kad sam mogla cijeli tjedan, mogu i danas, pomislim i,....između svih poslova opet se dohvatim salame.
Iste one koja mi se gadila još u srijedu.
Ma znate, ona što bi mnogo ljudi bilo sretno da je ima.
&
E, ali nedjelja je uvijek nedjelja.
Kuham redovno i bez izuzetka.
&
Otkako sam sama, kupim kilu, dvije šnicli pa ih dvije po dvije stavim u hladnjaču.
I,...nedjeljom ujutro izvadim jednu takvu vrećicu.
Sve je tako bilo i prošle nedjelje.
Skuhala juhu, pripremila prilog, izvadila vrećicu sa dvije šnicle.
Baš sam ih se poželjela i baš sam im se veselila.
&
Samo da se odmrznu, odmah ću ih peći.
I, odmrzle se.
A šta će drugo?
&
Ali, nisu bile šnicle.
&
„Nekoliko krasnih šnita salame“, pisalo je na etiketi.
To nije bila salama što mi se zgadila još u srijedu.
To je bila salama koja mi se zgadila još tko zna koje srijede pa sam je bubnula u hladnjaču da je ne gledam.
&
Slično mi se dogodilo i jednom davno.
Posvadile se ja i moja svekrva.
-Na smrt, - govorila je ona svome sinu.
-Zauvijek, - govorila sam ja mome mužu.
Ona meni rekla da bih bez nje i njenog ručka ja od gladi umrla.
A ja njoj rekla da se ona bez mene i mog spremanja više od krša vidjela ne bi.
Ona vičući otišla u svoje prizemlje i zalupila vratima od prizemlja, a ja vičući otišla na svoj kat i zalupila vratima od kata.
Zauvijek. (Ma naravno, nije bilo tako.)
&
Uh, njoj bilo lakše.
Ja i muž radili i donosili plaće u kuću, plaće se brzo potrošile i na gornju i na donju struju, vodu, plin, a sve namirnice bile u prizemlju.
Lako njoj bilo kuhati.
A kod nas na katu bila jedna hladnjača ladičarka.
U njoj smo držali samo ribe.
Riječne.
Koje moja svekrva nije htjela ni kuhati, ni jesti jer ih je ulovio moj tata i jer ona na to nije spala, a bome,....ni itko od njenih, jer su oni oduvijek bili vrijedni i pošteni ljudi koji su sebi pravog mesa uhranili.
I nisu, bome, išli sa ribićkim štapom uz rijeku, niz rijeku.
Ko neki!
Da.
&
Nisam ni ja voljela ribe, ali sam iza one svađe brzo ogladnila, a kuhati se nema što.
(Onda nije bilo kartica k'o danas. Kad potrošiš plaću, novaca više nema.)
Počela ja vaditi te ribe iz hladnjače.
Riječne.
Al', nemaš krumpira ni za krumpir salatu.
A prije b' crkla nego išla u prizemlje po krumpir.
Nemaš ni graha za grah salatu.
Nemaš ni luka.
Sve dolje.
A moja noga kroz prizemlje samo u prolazu, mislila sam odlučno.
Ja da bih umrla od gladi bez njenog ručka?!
Šta bilo.
&
Moj siroti i predobri muž jeo i kod jedne i kod druge.
Uz moju ribu (riječnu) je slušao da bi njegova mama mogla i trebala biti sretna što ima jednu ovako krasnu snahu.
U prizemlju je slušao da bi njegova žena trebala biti sretna što ima jednu tako krasnu svekrvu.
&
Kad iza cijelog tog cirkusa došla prva nedjelja, veli moj muž da ćemo nas dvoje ići negdje van na ručak.
Ja se silno razveselila.
Samo da mi se krumpira najesti.
&
Ušli mi u neki restoran, sjeli, da ćemo naručiti, kad se konobar odmah počeo ispričavati da od cijelog jelovnika mogu pripraviti samo ribu, jer da su im nenadano došla tri autobusa nekih izletnika,....šta ti ja znam,......pa da su ispraznili sve zalihe.....
&
Još uveče sam se pomirila sa svojom svekrvom. I najela krumpira.
Ma u suštini, bila to jedna krasna žena i nadasve, izuzetna kuharica.