Imala Majka dva sina.
Blizanca.
Ličili jedan na drugog k’o jaje jajetu.
Ali samo izgledom.
Onaj, Malo stariji bio vrijedan i prevrijedan.
I orao.
I kopao.
I kosio.
I stoku čuvao.
Sve od malih nogu.
Bio kod janjenja.
Bio kod jarenja.
Bio kod telenja.
Bio kod branja.
Bio kod svega.
Radio sve.
&
A onaj,malo Mlađi, uglavnom odmarao.
Od čega?
Ne zna se.
Kad padala kiša, nije mogao u blato.
(Ili htio. Tko zna.)
Kad sijalo sunce, Njemu bilo vruće.
Vjetar mu smetao, a snijeg je mrzio.
I,...kako god okreneš, radio nije.
Nikad i ništa.
&
A Majka k’o majka.
Voljela obojicu.
Od svega što ovaj Stariji naradi i privrijedi, polovinu da onom što odmara.
&
I bilo tako sve dok se dečki nisu zamomčili.
&
Stariji brzo vidje da tako ne može naprijed, pa odluči kupiti sebi
jedno napušteno i zapušteno imanje na kraju sela.
Ljudi s tog imanja pomrli, djeca im odavno otišla u grad,pa prodali
to mladiću za sitne novce i još mu poželjeli sreću na imanju.
&
-Ma ne plači, majko,pa ostajem u istom selu.
Bit ćemo blizu.
&
I tako malo Stariji sin ode iz roditeljskog doma.
Nit je što tražio, nit mu se nudilo.
Kakvo je, takvo je,imao sada svoje imanje.
Opet ustajao u zoru i lijegao kasno iza zalaska sunca.
Krčio, popravljao, zaorao,posijao.
Nabrzo s kraja sela, kod malo Starijeg sina, zakukurikaše pijetlovi, zakokodakaše kokoši, zamukaše krave, zablejaše ovce.
Sve on to stigao i uz pjesmu poradio.
I naradio.
&
A na početku sela, kod majke i Mlađeg mu brata, svaki dan bilo manje svega.
Ne trebaju nama tolike oranice.
S oranicama puno posla, pa i troška, a onda, nekad led, nekad vjetar, nekad suša
nama od usjeva ne ostane ništa.
A i ako ostane, trebaš ti njega skinuti s njive i dovesti kući.
A i to je trošak.
Pustit ćemo mi njih da lijepo zatravne i da se zaledine, pa na njima napasati stoku.
Majka bila sretna da sin razmišlja, planira, pa mu nije htjela u ničemu protusloviti.
I tako sve oranice zatravnili.
Al’ ne zadugo.
Nešto prodali, više im pougibalo, pa kod njih prestalo i kukurikanje, i kokodakanje, i mukanje, i meketanje.
&
Teško to oko tih životinja, govorio bi majci malo Mlađi sin.
I neisplatno.
Nego, imamo mi puno voćnjaka.
Prodavat ćemo mi voće i od toga živjeti, reče on i ode malo prileći.
&
Al’ nisu ( od toga živjeli).
Jer,...voćke treba obrezivati, pa špricati, pa gnojiti, a onda, ako rode, pobrati ih sa te visine i još odvesti u grad radi prodaje.
Ih, brate, ‘ko bi to?
Pa to cijelu godinu imaš posla za to malo novaca što bi dobio, reče malo Mlađi sin.
Pa tako, zijevajući, odustane i od toga.
&
Imanje mu zaraslo, već se sa ceste ni cijela kuća nije vidjela.
A sa kuće, kad otpadne crijep, kad kakva letva, pa čak i pokoja cigla.
-Ne plači, bit će nekako, govorio malo Mlađi sin majci.
&
I bilo nekako.
Majka se spremila i krenula na drugi kraj sela.
Kod malo Starijeg sina.
&
Obraduje se malo Stariji sin , posjedne majku, do sita je nahrani,
a predveče joj napakova svega i svačega: i sira ovčjeg, i sira kravljeg, i sira kozjeg,
i brašna, i jaja, i voća.
Čak litru rakije pečene od šljiva koje je on, svojom rukom zasadio .
Al’ majka ne odilazi.
-Sine, ja sam već stara i umrijet ću.
Ali vi ste braća.
Još blizanci.
Daj mlađem komad svog krasnog i bogatog imanja.
Nek ima i on.
Da mu, jadnom, ne curi kiša na glavu i da ne bude gladan.
&
E, tako je to.
Svagdje.
I kod nas.
&
Koliki ljudi i ne znaju gdje je more.
Koliki su bolje automobile vidjeli samo na televiziji.
Jer su nakon svoje, počeli graditi kuću za svoje dijete.
A sad porez na tu drugu.
&
Čudit će se poslije Država što joj prokišnjava krov.
I što sa njega otpadaju letve.
Čak pokoja cigle.
I što u njoj nit’ muče,nit kukuriče, nit šta kokodače.