-Pa je l’ ti vidiš šta se dolje radi?,reče moja Svekrva, laka joj zemlja.
-Pa šta?, upita moj Svekar.
Uništava se!
Sve se redom uništava.
-Pa tko uništava?, upita začuđeno moj Svekar.
-Pa Mala.
Sve do čega dođe.
Sve ono što smo mi godinama stjecali.
I radili.
I to krvavo radili.
Šta u mene gledaš?
Dolje gledaj!
Na zemlju gledaj!
Na našu kuću gledaj!
-Pa gledam, poslušno će moj Svekar.
I, šta vidiš?
-Pa ništa. Daleko je. Znaš da sam kratkovidan.
-E,....blago meni s tobom.
Takav si bio i kad smo živjeli na zemlji.
Uvijek si Maloj držao stranu.
-Pa morao sam kad si je ti uvijek napadala.
-A, molim te, šta ti sad smeta?
-Sve me smeta!
A trebalo bi i tebe.
To je naša sirotinja.
Mi smo za nju krvavo radili.
Gle ti to!
&
Sto torova.
Sto ograda!
Stotinu vrata.
I još toliko vratica.
Gdje je to samo vidjela.
Sigurno u zoološkom vrtu.
Ili ju je mater to naučila.
Sve ispregrađeno.
Nemo’š proć.
Sve pozatvarano.
Ko’da će joj životinje napredovati u tim “škatuljama”.
Životinje vole slobodu.
I onda napreduju.
&
-Pa vidiš da joj napreduju.
-A, napreduju.
Al’ tko zna čime ih hrani da napreduju.
Ima ona penzijetinu.
Ne boj se.
I novčine.
Mi sve stekli i napravili, pa jadni i umrli.
A ona se sad igra.
&
-Dobro Stara!
Šta tebe to sad briga?
Mi smo svoje živjeli i proživjeli.
Pa svi su naši parovnjaci već poumirali.
Pa eto , i naš jadni sin koji je još mogao i trebao živjeti.
Pusti Malu.
I ona tuguje.
Misliš da joj lako živjeti bez njega?
Pa nek se nečim zanima.
A ti čisti svoju dušu.
Tako nam dragi Bog zapovijedio.
Ako stigneš, očisti i pokoju tuđu.
Eto, možeš moju, na primjer.
&
‘Oću bome, čisti si je sam.
A moja je duša čista i prečista, reče moja Svekrva i malo sjedne.
A vid’ cvijeća!
U svaki busen nešto posadila.
-Pa šta?
-Kako pa šta?
Bolje da je posadila još koji red krumpira.
-Pa šta ce joj krumpira više?
Vidiš da živi sama.
Neće samo krumpir jesti.
-A vala, ako ćemo tako, neće ni cvijeće jesti pa ga nagurala.
-K’oda ti nisi sadila cvijeće, opet će u moju obranu moj Svekar.
Jesam , opet će u napad moja Svekrva.
Ali, ja sam , ko svaka poštena seoske žena, u jesen sakupljala sjeme, u proljeće ga sijala, kasnije ga rasađivala.
Nisam kupovala na pijaci k’o ova mala.
Sam Bog zna koliko plati to kupovno cvijeće.
&
A nalžalije mi onog komada uz rijeku.
To joj nkako ne mogu oprostiti.
Je l’ se ne sjećaš da smo prodali kravu da ga kupimo.
Sa njega kuruz bio najbolji.
A ova i tu posadila cvijeće.
O, zemljo, otvori se.
&
Ženo, ja odoh malo odmoriti.
A ti pusti Malu.
Nije Mala loša.
Nek sadi šta hoće.
Samo nek se nečim zanima.
Lakše će samoću durati,
reče moj Svekar, kojem ću već sutra na grobu zapaliti svijeću.
Dobro, zapalit ću i Svekrvi.
Ionako su jedan kraj drugoga.